{"id":4320,"date":"2025-03-12T10:05:23","date_gmt":"2025-03-12T10:05:23","guid":{"rendered":"https:\/\/artandscience.rs\/?p=4320"},"modified":"2025-04-02T11:01:52","modified_gmt":"2025-04-02T11:01:52","slug":"prostor-treba-da-ostane-autonoman-i-neuhvatljiv","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/4320\/","title":{"rendered":"Hartera: prostor izme\u0111u bivanja i nestajanja"},"content":{"rendered":"

\u201eOno \u0161to me zanima nije samo fizi\u010dka sudbina Hartere, nego i \u0161iri mehanizam kojim povijest discipliniramo, katalogiziramo i transformiramo u kulturni kapital. \u0160to zna\u010di sa\u010duvati prostor? \u010cuvamo li zgradu, materijalnost, ili ideologiju koju reprezentira?\u201c<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Razgovarao: \u0110or\u0111e Petrovi\u0107<\/em><\/p>\n\n\n\n

Na levoj obali malene Rje\u010dine, kilometar i po od njenog u\u0161\u0107a u Jadransko more, prostiru se ostaci nekada impozantnog industrijskog kompleksa Tvornice papira Rijeka. Ova fabrika, poznatija pod nazivom Hartera, osnovana je davne 1821. godine i kuriozitet je da je u njoj po\u010dela sa radom prva parna ma\u0161ina na Balkanu. Tokom 180 godina neprekidnog rada proizvodila je jedan od najkvalitetnijih papira u Evropi, koji se prodavao svuda po svetu. Na\u017ealost, 2005. godine oti\u0161la je u ste\u010daj, a dalja sudbina ovog simbola Rijeke i svedoka njenog razvoja jo\u0161 je neizvesna.<\/p>\n\n\n\n

Kako bi istra\u017eio inovativne i interdisciplinarne pristupe u promociji o\u010duvanja i za\u0161tite nepokretne kulturne ba\u0161tine, me\u0111unarodni projekat FASIH (Future Art Science Industrial Heritage<\/em>), kojim koordinira Centar za promociju nauke, raspisao je javni poziv za umetnike i istra\u017eiva\u010de. Jedan od dobitnika ovog poziva je projekat From Me Flows What You Call Time<\/em> \u2013 u produkciji Sveu\u010dili\u0161ta u Rijeci i rije\u010dke Akademije primjenjenih umjetnosti \u2013 koji uz pomo\u0107 novomedijskih umetni\u010dkih metoda i 3D tehnologije istra\u017euje industrijsko nasle\u0111e nekada\u0161nje Tvornice papira Rijeka. Ovaj rad posetioci \u0107e mo\u0107i da vide na izlo\u017ebi FASIH projekata, koja \u0107e 10. juna biti otvorena u Vije\u0107nici Akademije primjenjenih umjetnosti u Rijeci.<\/p>\n\n\n\n

\"\"
Foto: Domen Pal \/ Aksioma<\/em><\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n

Autorka ovog projekta je Gaia Radi\u0107, mlada hrvatska umetnica koja trenutno u Ljubljani na Arhitektonskom fakultetu studira arhitekturu, kao i video, animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umetnosti i dizajna. U svojim projektima istra\u017euje odnos izme\u0111u virtuelnog, mentalnog i fizi\u010dkog prostora kroz kombinovanu upotrebu kompjuterske grafike i prostorne instalacije. Radove je izlagala na deset samostalnih i vi\u0161e od 20 grupnih izlo\u017ebi u Hrvatskoj i regionu.<\/p>\n\n\n\n

Povodom predstoje\u0107e FASIH<\/em> izlo\u017ebe, sa Gaiom smo razgovarali o njenom projektu From Me Flows What You Call Time<\/em>, tehnologiji 3D modelovanja koju koristi u svom radu, kao i o tome na koji na\u010din bi trebalo o\u010duvati Harteru i odnositi se prema industrijskoj ba\u0161tini.<\/p>\n\n\n\n

\u0160ta predstavlja va\u0161 umetni\u010dki projekat From Me Flows What You Call Time<\/em>?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

U ovom radu problematiziram klasi\u010dno razumijevanje konzervacije i nemogu\u0107nost istinskog arhiviranja prostora. \u017divimo u vremenu hiperkapitalisti\u010dnog dru\u0161tva orijentiranog na produktivnost koje nikakve devijacije ne mo\u017ee podnijeti. Napu\u0161tena ru\u0161evina mora se ili \u201erevitalizirati\u201c ili restaurirati, odnosno muzeizirati, \u010dime ju zamrzavamo u vremenu, ili pak potpuno izbrisati kako bi napravili mjesta za ne\u0161to novo (na na\u0161im prostorima naj\u010de\u0161\u0107e komercijalne i turisti\u010dke namjene). Ukratko, ru\u0161evine ne ostavljamo na miru zato \u0161to one destabiliziraju na\u0161u potrebu za kontrolom. Ipak, ja u njima pronalazim fascinaciju zbog odre\u0111ene sublimacije slobode prostora koji je u svojoj esenciji autonoman \u2013 izvan kontrole, bez namjene, li\u0161en institucionalne regulacije. Mislim da su konzervacija i restauracija zapravo \u010desto eufemizmi za latentnu aproprijaciju.<\/p>\n\n\n\n

Rad namjeravam materijalizirati kao prostornu instalaciju koja \u0107e se sastojati od digitalnog i analognog dijela, pri \u010demu \u0107u kreirati 3D animaciju i staklene objekte koji prate njezin narativ. Modeliranje digitalnog prostora koji se referira na stvarni prostor uvijek nosi odre\u0111eni paradoks \u2013 virtualna reinterpretacija istovremeno spa\u0161ava, ali i negira izvorno. Zato 3D prostor u animacijii ne\u0107e biti doslovna rekonstrukcija Hartere, ve\u0107 interpretacija njezine nematerijalne prisutnosti, \u010dime \u017eelim istra\u017eiti granicu izme\u0111u posredne digitalizacije i neposredne materijalnosti.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Kako ste do\u0161li na ideju da jedan takav projekat sprovedete u delo?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Hartera je idealan primjer prostora izme\u0111u bivanja i nestajanja, izme\u0111u ru\u0161evine i arhiva. Ipak, kao hiperkapitalisti\u010dko dru\u0161tvo usmjereno na produktivnost, ne podnosimo \u201eneiskori\u0161teni\u201c prostor \u2013 on mora postati ne\u0161to<\/em>, mora biti u funkciji. Ono \u0161to me zanima nije samo fizi\u010dka sudbina Hartere, nego i \u0161iri mehanizam kojim povijest discipliniramo, katalogiziramo i transformiramo u kulturni kapital. \u0160to zna\u010di sa\u010duvati prostor? \u010cuvamo li zgradu, materijalnost, ili ideologiju koju reprezentira?<\/p>\n\n\n\n

Za realizaciju From Me Flows What You Call Time<\/em> koristi\u0107ete animacije, 3D modelovanje i staklo. Mo\u017eete li malo detaljnije da nam opi\u0161ete kako je izgledao istra\u017eiva\u010dki postupak i priprema za proces realizacije ovog umetni\u010dkog projekta? <\/strong><\/p>\n\n\n\n

Polazna to\u010dka bila je ideolo\u0161ki okvir konzervacije \u2013 povijesno i teorijsko pitanje za\u0161to osje\u0107amo potrebu fiksirati ono \u0161to se prirodno uru\u0161ava, \u0161to je model primjenjiv i na druge aspekte suvremenog potro\u0161a\u010dkog dru\u0161tva, ne samo na arhitekturu i javni prostor. Konzervacija uvijek podrazumijeva odre\u0111eni stupanj nasilja nad prostorom, bilo kroz mehani\u010dku restauraciju, bilo kroz njegovu reinstitucionalizaciju. Tijekom istra\u017eiva\u010dkog procesa analizirala sam poststrukturalisti\u010dke koncepte grada, javnog prostora i memorije, uz usporedno dokumentiranje Hartere kao prostora u stanju stalne promijene. Trenutno radim na nacrtima instalacije i objekata od kojih \u0107e se sastojati, a potom planiram prije\u0107i na 3D modeliranje \u0161to dolazi u zavr\u0161noj fazi. Modeliranje digitalnog prostora koji se referira na stvaran prostor, kao \u0161to \u0107e to biti slu\u010daj u ovom radu, nosi drugu vrstu manipulacije \u2013 arhitektura se rastere\u0107uje materijalnosti, ali istovremeno biva ispra\u017enjena od stvarne prisutnosti. Iako \u0107e se 3D model oblikovno referirati na Harteru, \u017eelim izbje\u0107i njezinu doslovnu reprezentaciju, \u0161to je ve\u0107 postala nekakva karakteristi\u010dnost moje umjetni\u010dke prakse. Uvijek poku\u0161avam konstruirati ne\u0161to novo, bez doslovnog preslikavanja, odnosno skeniranja stvarnog prostora. U ovom radu me pritom posebno zanima brazda izme\u0111u digitalne rekonstrukcije i materijalne stvarnosti, izme\u0111u prostora koji propada i prostora koji je \u201espa\u0161en\u201c u virtualnu verziju samog sebe.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Tehnika 3D modelovanje va\u017ean je deo va\u0161eg umetni\u010dkog izraza i koristili ste je i u nekim prethodnim projektima. \u0160ta vas je privuklo ovoj tehnologiji i zbog \u010dega je ona neizostavni deo va\u0161eg stvarala\u0161tva?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

3D modeliranje me ne zanima kao alat rekonstrukcije, ve\u0107 kao alat dekonstrukcije i reinterpretacije. Ne koristim fotogrametriju ili 3D skeniranje, ve\u0107 ru\u010dno modeliram, \u010dime svaki model postaje originalni entitet, a ne reprezentacija.Iako za svaki rad imam mno\u0161tvo referenci, bilo realnih ili fikcijskih prostora, onaj digitalni 3D prostor kojeg na kraju izmodeliram je inherentno originalan i izoliran od njegovog izvornika. Dolazi do potpuno nove ontolo\u0161ke iteracije, rastere\u0107ene materije i prethodnih semioti\u010dkih ideologija koje su u njezinog fizi\u010dkog izvornika bile inherentno usa\u0111ene.<\/p>\n\n\n\n

Za\u0161to je va\u017eno o\u010duvati objekte kakav je Tvornica papira Rijeka \u2013 popularna Hartera?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Mo\u017eda Harteru ne treba o\u010duvati na kolokvijalan na\u010din na koji to obi\u010dno zami\u0161ljamo. Svaka revitalizacija je zapravo re-instrumentalizacija \u2013 napu\u0161tenoj ru\u0161evini se uvijek name\u0107e nova svrha, ali njena vrijednost mo\u017ee biti ba\u0161 u tome \u0161to izmi\u010de toj potrebi da joj damo funkciju. Time je ona prepu\u0161tena tome da slobodno utjelovljuje i zastupa samu sebe, odnosno prostor i vrijeme koji ju sa\u010dinjavaju, bez da slu\u017ei ne\u010demu \u201eizvan\u201c nje same.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Pored toga \u0161to ste studirali primenjenu umetnost, ujedno ste i studentkinja arhitekture u Ljubljani. Kako, kao umetnica i budu\u0107a arhitektkinja, gledate na o\u010duvanje industrijskog nasle\u0111a?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Stare industrijske gra\u0111evine nisu oblikovane da budu lijepe ni monumentalne \u2013 njihova su\u0161tina je bila u funkcionalnosti, ali i potro\u0161nosti. Tek kada ih izgubimo, odjednom ih prepoznajemo kao \u201eba\u0161tinu\u201c, no ba\u0161tina je politi\u010dki, a ne arhitektonski ili umjetni\u010dki koncept. Kolokvijalno razumijevanje ba\u0161tine implicira da neke zgrade \u201ezaslu\u017euju\u201c biti spa\u0161ene, druge ne. Neke se bri\u0161u, neke se preobra\u017eavaju. Tako je konzervacija uvijek proces selekcije i reinterpretacije, sve je vrlo relativno. Osobno smatram da industrijska ba\u0161tina ne treba nu\u017eno biti sa\u010duvana na na\u010din koji joj oduzima autenti\u010dnost. Mo\u017eda konzervacija ne treba zna\u010diti stabilizaciju i estetizaciju, nego dozvolu da prostor ostane autonoman, neuhvatljiv, odnosno deteritorijaliziran, bez kastracije svih procesa kroz koje prolazi i koji se u njemu odvijaju.<\/p>\n\n\n\n

From Me Flows What You Call Time<\/em> jedan je od devet odabranih radova na regionalnom art+science<\/em> konkursu u okviru FASIH projekta<\/strong> (Future Art Science Industrial Heritage<\/em>), posve\u0107enog revitalizaciji i o\u010duvanju industrijskog nasle\u0111a. FASIH<\/em> izlo\u017eba bi\u0107e otvorena za publiku na tri lokacije \u2013 22. maja u Beogradu (Muzej nauke i tehnike) i Trbovlju (Delavski dom), i 10. juna u Rijeci (Vje\u0107nica Akademije primijenjenih umjetnosti).<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

\u201eOno \u0161to me zanima nije samo fizi\u010dka sudbina Hartere, nego i \u0161iri mehanizam kojim povijest discipliniramo, katalogiziramo i transformiramo u kulturni kapital. \u0160to zna\u010di sa\u010duvati prostor? \u010cuvamo li zgradu, materijalnost, ili ideologiju koju reprezentira?\u201c Razgovarao: \u0110or\u0111e Petrovi\u0107 Na levoj obali malene Rje\u010dine, kilometar i po od njenog u\u0161\u0107a u Jadransko more, prostiru se ostaci nekada […]<\/p>","protected":false},"author":4,"featured_media":4321,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"footnotes":""},"categories":[112,6],"tags":[],"class_list":["post-4320","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-fasih","category-razgovori"],"acf":[],"featured_image_src":"https:\/\/artandscience.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/03\/IMG_1981-scaled.jpg","author_info":{"display_name":"Ivana Smolovic","author_link":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/author\/ismolovic\/"},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4320","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=4320"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4320\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":4337,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4320\/revisions\/4337"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media\/4321"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=4320"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=4320"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=4320"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}