{"id":4683,"date":"2025-06-09T12:37:35","date_gmt":"2025-06-09T12:37:35","guid":{"rendered":"https:\/\/artandscience.rs\/?p=4683"},"modified":"2025-06-09T12:38:06","modified_gmt":"2025-06-09T12:38:06","slug":"hartera-prica-ambijentalna-instalacija-2025","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/4683\/","title":{"rendered":"Hartera pri\u010da, ambijentalna instalacija 2025."},"content":{"rendered":"

Autori: Ana Komadina, Lea Miokovi\u0107, Vili Rakita, Mihaela Sladovi\u0107, Andrea Stani\u0107<\/em><\/strong><\/p>\n\n\n\n

Ovaj se projekt oslanja na koncept Parlamenta stvari Brune Latoura, prema kojem svako bi\u0107e \u2013 \u017eivo ili ne\u017eivo \u2013 ima jednako pravo glasa u svjetskom parlamentu. U takvom okviru bri\u0161u se granice izme\u0111u ljudskog i neljudskog, dopu\u0161taju\u0107i objektima, biljkama, \u017eivotinjama, prirodnim pojavama i gra\u0111evinama da postanu sudionici dijaloga s gra\u0111anima. Ta imaginativna rekonfiguracija otvara nadrealni prostor susreta, koji osvjetljava slo\u017eene isprepletenosti \u017eivog i inertnog te ih nastoji strukturirati na na\u010dine koji bi mogli oblikovati budu\u0107a razumijevanja prostora.<\/p>\n\n\n\n

U okviru Parlamenta govornici nisu ljudski predstavnici, ve\u0107 stanovnici prostora Hartere \u2013 biljke, \u017eivotinje, infrastrukture, geolo\u0161ki i meteorolo\u0161ki elementi. Kroz zami\u0161ljene razgovore s ljudskim sugovornicima, ti neljudski sudionici otkrivaju svoje uloge unutar specifi\u010dnog prostora \u2013 dru\u0161tvene, ekolo\u0161ke i estetske. \u0160to bi nam Rje\u010dina mogla ispri\u010dati o su\u017eivotu s florom i faunom ili s ljudima koji su joj regulirali tok i na njezinim obalama izgradili tvornicu? Kakvu bi pri\u010du mogli ispri\u010dati elektri\u010dni kabeli \u2013 neko\u0107 vibrantne arterije mo\u0107i koje su pulsirale kroz kompleks, danas svedene na tihi podzemni \u0161um? A \u0161to bi rekli korov, rije\u010dna rakovica, odba\u010dena \u0161ibica ili hrpa otpada \u2013 kad bismo ih znali slu\u0161ati?<\/p>\n\n\n\n

Kako bi se pristupilo tim razgovorima, projekt je zapo\u010deo prou\u010davanjem objektivnih pozicija svakog \u201esudionika\u201c unutar prostornog konteksta Hartere. Terenski rad bio je klju\u010dna komponenta istra\u017eivanja, omogu\u0107iv\u0161i izravno promatranje i analizu odnosa me\u0111u stvarima koje \u010dine kompleks Hartere. Taj je proces razotkrio ponavljaju\u0107e teme: tok, energiju, slojevitost, krhkost, me\u0111uovisnost, materijalnost i tajanstvenost. Dijalozi sa stru\u010dnjacima iz urbanizma, ekologije, povijesti i srodnih podru\u010dja dodatno su poduprli interpretaciju tih neljudskih glasova i pomogli ih prevesti u konceptualne \u201egovore\u201c o njihovim ulogama, \u017eeljama i polo\u017eajima unutar prostora izme\u0111u Hartere i Rje\u010dine.<\/p>\n\n\n\n

Zavr\u0161ni rezultat projekta \u2013 sjednica Parlamenta stvari \u2013 poprima oblik prostorne instalacije sastavljene od devet odabranih \u201edelegata\u201c raspore\u0111enih u kru\u017enu formaciju. Ova konfiguracija namjerno negira hijerarhiju, nagla\u0161avaju\u0107i njihovu ravnopravnost kao govornika. Instalacija se nalazi izme\u0111u dvaju prostornih polova: Hartere, oblikovane izravnim ljudskim intervencijama i Rje\u010dine, prirodne sile sna\u017eno preoblikovane ljudskim djelovanjem tijekom vremena. U sredi\u0161tu Parlamenta nalazi se maketa stvarnog prostora Hartere, prekrivena projekcijama budu\u0107nosti vi\u0111enih iz perspektive neljudskih sudionika. Ona postaje multimedijalna karta, stvorena tehnikom mapirane projekcije, formiraju\u0107i prostor u kojem \u010dlanovi Parlamenta me\u0111usobno djeluju. Projektirane interpretacije tih glasova u suprotnosti su s fizi\u010dkim manifestacijama samog Parlamenta \u2013 stvarnim objektima i materijalima unesenim u prostor tijekom prezentacije. Time projekt osvje\u0161tava razliku izme\u0111u \u201eistinskog glasa\u201c stvari i ljudskih interpretacija koje im neminovno name\u0107emo. Iznad kruga delegata lebdi reflektiraju\u0107i disk \u2013 prostorni kontrapunkt koji iskrivljuje i odra\u017eava donju razinu, nude\u0107i metafori\u010dko zrcalo Parlamenta i njegovih mnogostrukosti.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Ana Komadina<\/strong> (ro\u0111ena 1996. u Mostaru) diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu. Nakon studija zapo\u010dela je profesionalnu karijeru u struci i trenuta\u010dno je zaposlena kao projektantica. Iskustvo je stekla sudjelovanjem u raznim neformalnim projektima, radionicama i edukativnim programima tijekom i nakon studija, kao i kroz profesionalni rad. Aktivna je \u010dlanica udruge i uredni\u0161tva regionalnog \u010dasopisa za arhitekturu, umjetnost i dizajn Tristotrojka, u sklopu kojeg organizira radionice, rasprave i edukativne aktivnosti usmjerene na poticanje lokalnih zajednica na kriti\u010dko promi\u0161ljanje prostora.<\/p>\n\n\n\n

Lea Miokovi\u0107<\/strong> (ro\u0111ena 1994. u Virovitici) ovla\u0161tena je arhitektica koja trenuta\u010dno radi u struci kao projektantica. Uz profesionalni anga\u017eman, aktivno sudjeluje u radu udruge ViKA (Viroviti\u010dka kulturna alternativa), koja se bavi organizacijom i promicanjem kulturnih i umjetni\u010dkih doga\u0111anja u Viroviti\u010dkom kraju.<\/p>\n\n\n\n

Vili Rakita<\/strong> (ro\u0111en 1995. u Zagrebu) magistrirao je arhitekturu i urbanizam 2021. na Arhitektonskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu. Tijekom studija razvio je poseban interes za participativni dizajn, arhitektonsko obrazovanje i dru\u0161tveno anga\u017eirane pristupe arhitekturi. Godine 2018. bio je dio organizacijskog tima me\u0111unarodnog studentskog arhitektonskog okupljanja RE:EASA u Rijeci, nakon \u010dega nastavlja voditi i koordinirati niz arhitektonskih i urbanisti\u010dkih radionica. Od iste godine \u010dlan je uredni\u0161tva Tristotrojke, regionalnog \u010dasopisa za arhitekturu, umjetnost i dizajn. Nakon zavr\u0161etka studija, zapo\u010dinje rad u struci kao projektant, uz kontinuirano sudjelovanje u dru\u0161tveno osvije\u0161tenim projektima civilnog dru\u0161tva vezanim uz urbanizam i prostornu praksu.<\/p>\n\n\n\n

Mihaela Sladovi\u0107 <\/strong>(ro\u0111ena 1995. u Zagrebu) arhitektica je i vizualna umjetnica s profesionalnim iskustvom u za\u0161titi nepokretne kulturne ba\u0161tine. Svoje stru\u010dno znanje gradila je kroz brojne izvanakademske projekte tijekom studija, kao i kroz prakti\u010dan rad na terenu. S vremenom je razvila poseban interes za primjenu digitalnih tehnologija u znanstvenom i umjetni\u010dkom kontekstu. Osim tradicionalnog arhitektonskog projektiranja, njezin rad uklju\u010duje 3D modeliranje, fotogrametriju te razvoj i objavu videoigara i drugih audiovizualnih djela.<\/p>\n\n\n\n

Andrea Stani\u0107 <\/strong>(ro\u0111ena 1995. u Slavonskom Brodu) diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu. Nakon studija zapo\u010dinje rad u struci kao projektantica, a od 2024. zaposlena je u Hrvatskoj komori arhitekata. Paralelno s profesionalnim anga\u017emanom sudjeluje u neformalnim obrazovnim programima civilnog dru\u0161tva kao \u0161to su Kurziv, Operacija Grad, BLOK i SPID. Pi\u0161e za portal Kulturpunkt.hr o temama vezanim uz prostor, kulturu i umjetnost. Od po\u010detka 2018. \u010dlanica je zagreba\u010dke redakcije \u010dasopisa Tristotrojka, a od 2019. i \u010dlanica istoimene udruge putem koje sudjeluje u razvoju programa za poticanje javnog dijaloga i kriti\u010dkog promi\u0161ljanja urbanih prostora.<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Autori: Ana Komadina, Lea Miokovi\u0107, Vili Rakita, Mihaela Sladovi\u0107, Andrea Stani\u0107 Ovaj se projekt oslanja na koncept Parlamenta stvari Brune Latoura, prema kojem svako bi\u0107e \u2013 \u017eivo ili ne\u017eivo \u2013 ima jednako pravo glasa u svjetskom parlamentu. U takvom okviru bri\u0161u se granice izme\u0111u ljudskog i neljudskog, dopu\u0161taju\u0107i objektima, biljkama, \u017eivotinjama, prirodnim pojavama i gra\u0111evinama […]<\/p>","protected":false},"author":4,"featured_media":4690,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"footnotes":""},"categories":[112],"tags":[],"class_list":["post-4683","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-fasih"],"acf":[],"featured_image_src":"https:\/\/artandscience.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/06\/Screen-Shot-2025-06-09-at-2.33.15-PM.png","author_info":{"display_name":"Ivana Smolovic","author_link":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/author\/ismolovic\/"},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4683","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=4683"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4683\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":4697,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4683\/revisions\/4697"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media\/4690"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=4683"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=4683"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/artandscience.rs\/en\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=4683"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}