„Ono što me zanima nije samo fizička sudbina Hartere, nego i širi mehanizam kojim povijest discipliniramo, katalogiziramo i transformiramo u kulturni kapital. Što znači sačuvati prostor? Čuvamo li zgradu, materijalnost, ili ideologiju koju reprezentira?“

Razgovarao: Đorđe Petrović

Na levoj obali malene Rječine, kilometar i po od njenog ušća u Jadransko more, prostiru se ostaci nekada impozantnog industrijskog kompleksa Tvornice papira Rijeka. Ova fabrika, poznatija pod nazivom Hartera, osnovana je davne 1821. godine i kuriozitet je da je u njoj počela sa radom prva parna mašina na Balkanu. Tokom 180 godina neprekidnog rada proizvodila je jedan od najkvalitetnijih papira u Evropi, koji se prodavao svuda po svetu. Nažalost, 2005. godine otišla je u stečaj, a dalja sudbina ovog simbola Rijeke i svedoka njenog razvoja još je neizvesna.

Kako bi istražio inovativne i interdisciplinarne pristupe u promociji očuvanja i zaštite nepokretne kulturne baštine, međunarodni projekat FASIH (Future Art Science Industrial Heritage), kojim koordinira Centar za promociju nauke, raspisao je javni poziv za umetnike i istraživače. Jedan od dobitnika ovog poziva je projekat From Me Flows What You Call Time – u produkciji Sveučilišta u Rijeci i riječke Akademije primjenjenih umjetnosti – koji uz pomoć novomedijskih umetničkih metoda i 3D tehnologije istražuje industrijsko nasleđe nekadašnje Tvornice papira Rijeka. Ovaj rad posetioci će moći da vide na izložbi FASIH projekata, koja će 10. juna biti otvorena u Vijećnici Akademije primjenjenih umjetnosti u Rijeci.

Autorka ovog projekta je Gaia Radić, mlada hrvatska umetnica koja trenutno u Ljubljani na Arhitektonskom fakultetu studira arhitekturu, kao i video, animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umetnosti i dizajna. U svojim projektima istražuje odnos između virtuelnog, mentalnog i fizičkog prostora kroz kombinovanu upotrebu kompjuterske grafike i prostorne instalacije. Radove je izlagala na deset samostalnih i više od 20 grupnih izložbi u Hrvatskoj i regionu.

Povodom predstojeće FASIH izložbe, sa Gaiom smo razgovarali o njenom projektu From Me Flows What You Call Time, tehnologiji 3D modelovanja koju koristi u svom radu, kao i o tome na koji način bi trebalo očuvati Harteru i odnositi se prema industrijskoj baštini.

Šta predstavlja vaš umetnički projekat From Me Flows What You Call Time?

U ovom radu problematiziram klasično razumijevanje konzervacije i nemogućnost istinskog arhiviranja prostora. Živimo u vremenu hiperkapitalističnog društva orijentiranog na produktivnost koje nikakve devijacije ne može podnijeti. Napuštena ruševina mora se ili „revitalizirati“ ili restaurirati, odnosno muzeizirati, čime ju zamrzavamo u vremenu, ili pak potpuno izbrisati kako bi napravili mjesta za nešto novo (na našim prostorima najčešće komercijalne i turističke namjene). Ukratko, ruševine ne ostavljamo na miru zato što one destabiliziraju našu potrebu za kontrolom. Ipak, ja u njima pronalazim fascinaciju zbog određene sublimacije slobode prostora koji je u svojoj esenciji autonoman – izvan kontrole, bez namjene, lišen institucionalne regulacije. Mislim da su konzervacija i restauracija zapravo često eufemizmi za latentnu aproprijaciju.

Rad namjeravam materijalizirati kao prostornu instalaciju koja će se sastojati od digitalnog i analognog dijela, pri čemu ću kreirati 3D animaciju i staklene objekte koji prate njezin narativ. Modeliranje digitalnog prostora koji se referira na stvarni prostor uvijek nosi određeni paradoks – virtualna reinterpretacija istovremeno spašava, ali i negira izvorno. Zato 3D prostor u animacijii neće biti doslovna rekonstrukcija Hartere, već interpretacija njezine nematerijalne prisutnosti, čime želim istražiti granicu između posredne digitalizacije i neposredne materijalnosti.

Kako ste došli na ideju da jedan takav projekat sprovedete u delo?

Hartera je idealan primjer prostora između bivanja i nestajanja, između ruševine i arhiva. Ipak, kao hiperkapitalističko društvo usmjereno na produktivnost, ne podnosimo „neiskorišteni“ prostor – on mora postati nešto, mora biti u funkciji. Ono što me zanima nije samo fizička sudbina Hartere, nego i širi mehanizam kojim povijest discipliniramo, katalogiziramo i transformiramo u kulturni kapital. Što znači sačuvati prostor? Čuvamo li zgradu, materijalnost, ili ideologiju koju reprezentira?

Za realizaciju From Me Flows What You Call Time koristićete animacije, 3D modelovanje i staklo. Možete li malo detaljnije da nam opišete kako je izgledao istraživački postupak i priprema za proces realizacije ovog umetničkog projekta? 

Polazna točka bila je ideološki okvir konzervacije – povijesno i teorijsko pitanje zašto osjećamo potrebu fiksirati ono što se prirodno urušava, što je model primjenjiv i na druge aspekte suvremenog potrošačkog društva, ne samo na arhitekturu i javni prostor. Konzervacija uvijek podrazumijeva određeni stupanj nasilja nad prostorom, bilo kroz mehaničku restauraciju, bilo kroz njegovu reinstitucionalizaciju. Tijekom istraživačkog procesa analizirala sam poststrukturalističke koncepte grada, javnog prostora i memorije, uz usporedno dokumentiranje Hartere kao prostora u stanju stalne promijene. Trenutno radim na nacrtima instalacije i objekata od kojih će se sastojati, a potom planiram prijeći na 3D modeliranje što dolazi u završnoj fazi. Modeliranje digitalnog prostora koji se referira na stvaran prostor, kao što će to biti slučaj u ovom radu, nosi drugu vrstu manipulacije – arhitektura se rasterećuje materijalnosti, ali istovremeno biva ispražnjena od stvarne prisutnosti. Iako će se 3D model oblikovno referirati na Harteru, želim izbjeći njezinu doslovnu reprezentaciju, što je već postala nekakva karakterističnost moje umjetničke prakse. Uvijek pokušavam konstruirati nešto novo, bez doslovnog preslikavanja, odnosno skeniranja stvarnog prostora. U ovom radu me pritom posebno zanima brazda između digitalne rekonstrukcije i materijalne stvarnosti, između prostora koji propada i prostora koji je „spašen“ u virtualnu verziju samog sebe.

Tehnika 3D modelovanje važan je deo vašeg umetničkog izraza i koristili ste je i u nekim prethodnim projektima. Šta vas je privuklo ovoj tehnologiji i zbog čega je ona neizostavni deo vašeg stvaralaštva?

3D modeliranje me ne zanima kao alat rekonstrukcije, već kao alat dekonstrukcije i reinterpretacije. Ne koristim fotogrametriju ili 3D skeniranje, već ručno modeliram, čime svaki model postaje originalni entitet, a ne reprezentacija.Iako za svaki rad imam mnoštvo referenci, bilo realnih ili fikcijskih prostora, onaj digitalni 3D prostor kojeg na kraju izmodeliram je inherentno originalan i izoliran od njegovog izvornika. Dolazi do potpuno nove ontološke iteracije, rasterećene materije i prethodnih semiotičkih ideologija koje su u njezinog fizičkog izvornika bile inherentno usađene.

Zašto je važno očuvati objekte kakav je Tvornica papira Rijeka – popularna Hartera?

Možda Harteru ne treba očuvati na kolokvijalan način na koji to obično zamišljamo. Svaka revitalizacija je zapravo re-instrumentalizacija – napuštenoj ruševini se uvijek nameće nova svrha, ali njena vrijednost može biti baš u tome što izmiče toj potrebi da joj damo funkciju. Time je ona prepuštena tome da slobodno utjelovljuje i zastupa samu sebe, odnosno prostor i vrijeme koji ju sačinjavaju, bez da služi nečemu „izvan“ nje same.

Pored toga što ste studirali primenjenu umetnost, ujedno ste i studentkinja arhitekture u Ljubljani. Kako, kao umetnica i buduća arhitektkinja, gledate na očuvanje industrijskog nasleđa?

Stare industrijske građevine nisu oblikovane da budu lijepe ni monumentalne – njihova suština je bila u funkcionalnosti, ali i potrošnosti. Tek kada ih izgubimo, odjednom ih prepoznajemo kao „baštinu“, no baština je politički, a ne arhitektonski ili umjetnički koncept. Kolokvijalno razumijevanje baštine implicira da neke zgrade „zaslužuju“ biti spašene, druge ne. Neke se brišu, neke se preobražavaju. Tako je konzervacija uvijek proces selekcije i reinterpretacije, sve je vrlo relativno. Osobno smatram da industrijska baština ne treba nužno biti sačuvana na način koji joj oduzima autentičnost. Možda konzervacija ne treba značiti stabilizaciju i estetizaciju, nego dozvolu da prostor ostane autonoman, neuhvatljiv, odnosno deteritorijaliziran, bez kastracije svih procesa kroz koje prolazi i koji se u njemu odvijaju.

From Me Flows What You Call Time jedan je od devet odabranih radova na regionalnom art+science konkursu u okviru FASIH projekta (Future Art Science Industrial Heritage), posvećenog revitalizaciji i očuvanju industrijskog nasleđa. FASIH izložba biće otvorena za publiku na tri lokacije – 22. maja u Beogradu (Muzej nauke i tehnike) i Trbovlju (Delavski dom), i 10. juna u Rijeci (Vjećnica Akademije primijenjenih umjetnosti).