„Smatram da preispitivanje granica, ne samo u umjetnosti već generalno, nije stvar izbora, već nužan čin odgovornog i kritičkog djelovanja“
Tekst: Đorđe Petrović
Početkom jula, planinsko selo Pecka, smešteno u idiličnom ambijentu zapadne Bosne i Hercegovine, ponovo je bilo domaćin Pecka Outdoor festivala – manifestacije koja svakog leta donosi novu energiju i pregršt programa ovom tihom kraju. Osim predivne prirode, radionica i izleta, posetioci su ove godine imali prilike da uživaju i u izložbi bioumetničkih radova, nastalih u okviru međunarodnog projekta Bioawaking, kojim rukovodi Centar za promociju nauke.
Jedna od izloženih instalacija koja je privukla posebnu pažnju posetilaca nosi naziv „Zvuk soli“, a producirana je u saradnji sa UR Institutom iz Dubrovnika (Hrvatska). Smešten na prvom spratu Pecka Visitor centra, ovaj rad posetiocima je nudio neposredno iskustvo pretvaranja hemijske reakcije u zvuk: u posudama ispunjenim morskom solju i vodom, uz pomoć metala, nastajala je energija koja je senzorskim putem transformisana u audio pejzaž.
Autorka ove zanimljive instalacije je hrvatska umetnica Vana Gaćina. Nakon studija slikarstva u Zagrebu i video umetnosti u Ljubljani, svoj izraz je usmerila ka multimedijalnim instalacijama koje spajaju klasične forme s novim medijima. Trenutno je doktorandkinja vizuelnih umetnosti na Akademiji u Ljubljani, gde istražuje estetiku veštačke inteligencije. Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inostranstvu.
Bioawaking izložba u Peckoj bila je odličan povod da sa Vanom razgovaramo o njenom radu, o ponovnom povezivanju s prirodom – paradoksalno, posredstvom tehnologije – i o mestu ekologije u savremenoj umetnosti.
Instalacija „Zvuk soli“ spaja prirodne elemente – so, vodu, metal – s tehnologijom na vrlo poetičan način. Kako ste došli na ideju za ovakav rad?
Konceptualno polazište rada usmjereno je na pitanje mogućnosti rekonceptualizacije odnosa između tehnologije i prirodnog okruženja kroz energetske tokove, sa fokusom na problematiku porasta saliniteta u Jadranskom moru, što je jedna od posljedica globalnog zatopljenja. Osluškivanja ovih mikro-promjena, koje su na granici opažanja ali još uvijek nevidljive, postavljam pitanje kako možemo razviti nove oblike percepcije i odgovornosti prema svijetu koji nas okružuje.
U srži rada nalazi se elektrohemijska baterija koja reaguje na mikrovarijacije u okolini. Možete li nam reći više o ovoj „osetljivoj tehnologiji“ i zašto vam je važno da ova baterija bude nestabilna, promenjiva i podložna prirodnim ritmovima?
Baterija implementirana u okviru rada temelji se na jednostavnom galvanskom članku koji koristi razliku elektropotencijala između elektroda od cinka i bakra uronjenih u otopinu slane vode, koja djeluje kao elektrolit. Ovakav elektrokemijski sustav generira električni signal niskog intenziteta, pri čemu jakost i stabilnost proizvedene struje ovise o nizu vanjskih parametara, uključujući koncentraciju elektrolita, temperaturu ambijenta te razinu atmosferske vlage.
Zbog svoje inherentne nestabilnosti, elektrokemijski sustav djeluje kao osjetljiva tehnološka membrana sposobna registrirati mikrovarijacije u okolišu – promjene koje su inače ispod praga konvencionalne percepcije. Na taj način, instalacija se transformira u instrument percepcije, ne s ciljem stabilizacije i kontrole, već radi bilježenja i posredovanja ritmova prirodnih promjena.
Tehničku podršku u razvoju elektrohemijskog sustava pružio je UR Institut, dok je programer Mijodrag Gladović Mijo razvio kompleksne komponente instalacije, uključujući senzorske sisteme i sustav za zvučnu interpretaciju prikupljenih podataka. Ova interdisciplinarna suradnja bila je ključna za tehničku izvedbu rada i značajno je doprinijela njegovoj konceptualnoj razradi.
Instalacija „Zvuk soli“ suptilno nas podseća da smo neodvojivi deo šireg ekosistema koji ne funkcioniše po logici što veće efikasnosti, već prati svoj prirodni ritam. Može li tehnologija, umesto da bude prepreka, postati sredstvo pomoću kojeg možemo da ponovo osetimo taj ritam?
U ovom kontekstu, tehnologija se koncipira kao osjetilni medijator u detekciji mikroekoloških ritmova koji uobičajeno ostaju izvan dosega standardnih perceptivnih kapaciteta. Umjesto da afirmiram dominantnu paradigmu kontrole, optimizacije i funkcionalne učinkovitosti, tehnologija se ovdje reinterpretira kao instrument senzibilizacije koji omogućuje razvoj percepcije, pažnje i prisutnosti. U tom smislu, tehnologiju sam iskoristila kao sredstvo za širenje svijesti o složenosti percepcije svijeta i okoliša u kojem živimo, otvarajući prostor za promišljanje novih oblika suživota, ekološke odgovornosti i etike.
Krajem 18. veka, zahvaljujući eksperimentima Luiđija Galvanija, otkriveno je da su nervni impulsi u svojoj biti zapravo električni, što je inspirisalo neke umetnike da čak maštaju o oživljavanju neživog putem električne energije. U „Zvuku soli“ koristite potencijal bioelektrohemije, kao jednog graničnog naučnog područja, da preispitate odnos između živog i neživog, biološkog i digitalnog, prirodnog i veštačkog. Koliko su ova granična pitanja važna za vaše stvaralaštvo?
U kontekstu rada „Zvuk soli“, korištenjem bioelektrokemijskih reakcija unutar umjetničkog stvaralaštva nastojim redefinirati misaone i produkcijske modele kroz destabilizaciju konvencionalnih ontoloških podjela i njihovu rekonstrukciju u hibridne režime postojanja.
Takve intervencije otvaraju prostor za transformaciju perceptivnih okvira i kritičko preispitivanje ontoloških pretpostavki, koje su strukturirane razmišljanjima ukorijenjenima u dominantnim kulturnim okvirima i vrijednosnim sustavima. Kroz procese istraživanja, destabilizacije i transformacije vlastitih unutarnjih granica, potiče se uspostavljanje novih misaonih procesa kojima se proširuju percepcije za novo otvorenije poimanje stvarnosti.
Stoga smatram da preispitivanje granica, ne samo u umjetnosti već generalno, nije stvar izbora, već nužan čin odgovornog i kritičkog djelovanja.
Vaš rad ima i snažnu ekološku dimenziju. Kako vidite ulogu umetnosti u kontekstu ekoloških kriza? Šta umetnost može da ponudi, u odnosu na nauku?
Znanost i umjetnost u svojoj su biti usmjerene na preispitivanje stvarnosti, pomicanje granica znanja te refleksiju mogućih budućnosti. Međutim, ono što umjetnosti daje prednost je mogućnost da problematizira i simbolički reprezentira izvan empirijskih i metodoloških ograničenja, koja su temelji znanosti.
Umjetnici imaju omogućnost da kritički promišljaju i interveniraju u procesima koji oblikuju društvenu, tehnološku i ekološku stvarnost, što pozicionira umjetnost kao ključno područje za kritičko poimanje svijeta koji nas okružuje.
