„Hartera je živi organizam u kojem se segmenti ljudskog djelovanja i djelovanja prirode međusobno prepliću, stvarajući jedistveni oblik društva u kojem svaki ima svoju ulogu, motiv i način življenja. To je zaista jedinstven prostor u čijem mikrosvijetu postoji pravo organizirano društvo, koje djeluje paralelno s njezinim sociološkim i kulturnim nasljeđem“

Razgovarao: Đorđe Petrović

Tvornica papira Rijeka, poznatija pod imenom Hartera, nekada je bila jedan od najvažnijih industrijskih pogona u regionu. Smeštena na levoj obali Rječine, samo kilometar i po od njenog ušća u Jadransko more, ova fabrika je od svog osnivanja 1821. godine više od jednog i po veka bila simbol tehničkog napretka, inovacije i ekonomske moći grada Rijeke. U Harteri je radila prva parna mašina na Balkanu, a papir koji se ovde proizvodio prodavan je širom sveta. Nakon što su 2005. godine Harterine mašine zauvek utihnule, ovaj monumentalni industrijski kompleks prepušten je tišini i zaboravu, dok njegova budućnost ostaje neizvesna.

Kako bi istražio inovativne i interdisciplinarne pristupe u promociji očuvanja i zaštite nepokretne kulturne baštine, međunarodni projekat FASIH (Future Art Science Industrial Heritage), kojim koordinira Centar za promociju nauke, raspisao je javni poziv za umetnike i istraživače. Jedan od dobitnika ovog poziva je projekat Hartera priča – u produkciji Sveučilišta u Rijeci i riječke Akademije primjenjenih umjetnosti – koji uz pomoć novomedijskih umetničkih pristupa i savremene tehnologije oživljava istoriju nekadašnje Tvornice papira Rijeka. Ovaj rad posetioci će moći da vide na izložbi FASIH projekata, koja će 10. juna biti otvorena u Vijećnici Akademije primjenjenih umjetnosti u Rijeci.

Autorski tim koji potpisuje projekat Hartera priča čine hrvatski umetnici i arhitekte Mihaela Sladović, Andrea Stanić, Ana Komadina, Vili Rakita i Lea Mioković. Njihov rad se oslanja na koncept „parlamenta stvari“ francuskog filozofa Bruna Latura, prema kojem i predmeti – poput zgrada, mašina i materijalnih tragova prošlosti – imaju pravo da govore i učestvuju u društvenom životu. Kombinujući savremene umetničke prakse, ovaj interdisciplinarni tim stvara multimedijsku kartu koja prostor nekadašnje Tvornice papira Rijeka ne prikazuje samo kao fizički lokalitet, već kao živi entitet – zajednica artefakata, priča, sećanja i mogućih budućnosti.

Sa autorima projekta Hartera priča razgovarali smo o njihovom umetničkom pristupu, tehnikama koje koriste, kao i o tome kako izgleda kada prostor progovori svojim jezikom.

Šta vas je inspirisalo da se bavite upravo ovim prostorom i njegovim nasleđem?

Gledajući sa strane naše struke, a svi smo arhitekti koji rade u praksi, revitalizacije prostora industrijskog nasljeđa uvijek predstavlja poseban izazov. Od manufakture i industrijalizacije do potencijalne kulturne revitalizacije, Hartera ima vrlo zanimljivu povijest, a sve to na prostoru uz rijeku. Geneza Hartere stvorila je inspirativan broj različitih slojeva što nam je predstavlja kao živi case study.

U vašem radu pozivate se na koncept „parlamenta stvari“ francuskog filozofa Bruna Latura. Kako ste vi interpretirali ovaj filozofski koncept i preneli ga u umetnički izraz? Na koji način Hartera u vašem radu postaje „govoreći predmet“?

Bruno Latur govori o konceptu „parlamenta stvari“ u svojoj knjizi Nous n’avons jamais été modernes (na engleskom We Have Never Been Modern, 1991) gdje razvija ideju o potrebi za proširenjem političkog prostora kako bi uključio ne-ljudske entitete (stvari, prirodne fenomene, tehnologije) u odlučivanje, čime nastaje „parlament stvari“. Latur tvrdi da zakon ne bi trebao biti usredotočen na ljude, već na život u cijelosti. Mi smo samo jedna grupa, među svim životinjama, biljkama i Stvarima. Brojna istraživanja prostora kompleksa bivše Tvornice papira Hartera sagledavala su je kroz perspektivu njihovih prijašnjih i budućih ljudskih korisnika, te smatramo da u tom dijelu postoji dovoljan broj pitanja i rješenja s antropogenog stajališta. Željeli smo sagledati taj prostor kroz neke nove „oči“, točnije rečeno, kroz priče stvari, bića i pojava koje tamo bivaju i međudjeluju.

Kako funkcioniše vaša multimedijska karta i šta posetioci mogu da očekuju prilikom susreta s njom?

Naše svojevrsno zasjedanje Parlamenta stvari je prostorna instalacija od 9 zastupnika istraživanog obuhvata „suprotstavljenih“ u kružnoj formi, koja anulira međusobnu hijerarhiju te ih tretira kao jednake sugovornike. Sudionici su smješteni između dvije domene – Hartere i Rječine, od kojih je prva nastala direktnim utjecajem čovjeka, dok je druga prirodna pojava, ali kroz godine ljudskog djelovanja uveliko modificirana. U sredini instalacije prikazane su vizije budućnosti promatrane sa stajališta pojedinih sugovornika preklopljene s trodimenzionalnim prikazom stvarnog prostora Hartere (maketa), čiji rezultat je multimedijska karta izvedena tehnologijom mapiranog projiciranja (prostor gdje sudionici parlamenta međudjeluju). Projekcija predstavlja interpretaciju glasova stvari-sugovornika, a dovođenjem stvarnih artefakata u prostor prilikom prezentacije projekta njoj će biti suprotstavljena fizička manifestacija Parlamenta – stvari/objekata – u nastojanju da se „pravi glas“ razdvoji od njegove ljudske interpretacije.

Koristite tehnologije poput 3D mapiranja i modelovanja. Koje su prednosti ovog pristupa kada je reč o reinterpretaciji i vizualizaciji industrijskog nasleđa?

S obzirom na to da su prostori industrijskog nasljeđa nerijetko zapušteni ili barem u stanju prepunom fizičkih i vizualnih prepreka i ograničenja, pristup istraživanju kroz trodimenzionalno mapiranje i modeliranje nam omogućuje jasnije sagledavanje prostora u cijelosti. Također, interpretacije pojedinih rezultata istraživanja u 3D modelu nerijetko pokazuju direktne i indirektne povezanosti elemenata istraživanja koje inače ne bismo mogli uočiti ako na prostor gledamo fragmentirano. U našoj prostornoj instalaciji, veliku ulogu igra trodimenzionalni prikaz prostora Hartere u vidu makete, jer tada svaki od izloženih predmeta, odnosno sugovornika u zasjedanju Parlamenta, ima svoj narativ direktno predstavljen na konkretnom prostoru, što je posjetitelju odmah vidljivo i jasno.

Šta je bio glavni izazov sa kojim ste se susreli prilikom rada na vašem projektu i na koji način su vam u tom procesu pomogli stručnjaci iz različitih oblasti?

Glavni izazov kreiranja Parlamenta bio je prevođenje jezika Stvari u oblik koji je jasan posjetiteljima izložbe. Nismo htjeli samo personificirati predmete, već nam je želja bila razumjeti fenomene iza svakog pojedinog sugovornika, što bi svaki od njih mogao pričati, koji su njegovi problemi, kakva je njegova budućnost u kontekstu prostora Hartere, za što bi se zauzeo i slično. Razgovarajući sa stručnjacima iz različitih disciplina, kao što su biologija, molekularna biologija, matematika, kemija dobivali smo detaljna objašnjenja pojedinih fenomena, sugestije oko izbora „sudionika parlamenta“ i interpretacije istih, te jasne smjernice oko metodologije našeg cjelokupnog istraživanja.

Projekat je zamišljen kao prilagodljiv – može se izvesti i in situ (na licu mesta) i u galerijskom prostoru. Zbog čega je ova adaptibilnost u pogledu izlaganja važna za vaš umetnički projekat?

Sama instalacija Parlamenta sugerira određenu autonomnost u interpretaciji. Smjestimo li instalaciju zasjedanja Parlamenta stvari u kontekst o kojemu se zasjeda – Harteru, priče svakog od sudionika Parlamenta vidljive su svuda oko posjetitelja čime cijela Hartera postaje jedno veliko zasjedanje. Izlaganje u galerijskom ili nekom drugom prostoru bi za Parlament stvari bilo svojevrsno izmještanje dijelova Hartere van njenog konteksta – fragmentirani isječci njezina života daju posjetitelju izložbe priliku da stvori vlastitu interpretaciju prostora Hartere, a da mu okruženje ne sugerira stav koji treba zauzeti. Posjetitelj se tada potpuno neovisno oslanja na priče stvari, bića i pojava, što je nama kao autorima jednako zanimljivo.

Kakva gledate na Harteru danas, nakon čitavog ovog procesa rada i istraživanja? Šta ona za vas predstavlja?

Hartera je živi organizam u kojem se segmenti ljudskog djelovanja i djelovanja prirode međusobno prepliću, stvarajući jedinstveni oblik društva u kojem svaki ima svoju ulogu, motiv i način življenja. To je zaista jedinstven prostor u čijem mikrosvijetu postoji pravo organizirano društvo, koje djeluje paralelno s njezinim sociološkim i kulturnim nasljeđem.

Kako vidite ulogu umetnosti u procesu očuvanja i reinterpretacije industrijske baštine?

Umjetnost svakako daje određenu kreativnost i otvorenost u samom pristupu sagledavanja prostora. Ona ima sposobnost provokacije, pitanja i komentara društvenog aspekta određenog prostora. Umjetničke interpretacije i spekulativne vizije budućnosti napuštenih prostora kao što je Hartera svakako daju potencijalna rješenja na neke njihove problematike. Kroz umjetnost se, također, osigurava njihovo mjesto u kolektivnoj memoriji zajednice, što doprinosi njihovom očuvanju i valorizaciji u kontekstu sredine u kojoj se nalaze.

Hartera priča jedan je od devet odabranih radova na regionalnom art+science konkursu u okviru međunarodnog FASIH projekta (Future Art Science Industrial Heritage), posvećenog revitalizaciji i očuvanju industrijskog nasleđa. FASIH izložba biće otvorena za publiku na tri lokacije – 22. maja u Beogradu (Muzej nauke i tehnike) i Trbovlju (Delavski dom), i 10. juna u Rijeci (Vjećnica Akademije primijenjenih umjetnosti).